KRATKA POVIJEST NASELJA S PODRUČJA DANAŠNJE OPĆINE PAKOŠTANE


Prema povijesnim izvorima i arheološkim istraživanjima moguće je identificirati ukupno 17 naselja koja su se prostirala na području današnje općine Pakoštane. To su:


Baškonjani

Blaćane

Cvijina Luka

Čelinka

Drage

Gladuše

Kostelj

Modrave

Pakoštane

Pilatova Draga

Poškaljina

Ritićani

Škorobić

Telingrad

Vrana

Vrgada

Zablaće



Vrana


Ime Vrana je liburnskog podrijekla. Antički pisci (Ravenat, Guido i Pavao Đakon) donose toponim Lauriana, a od srednjeg vijeka u ispravama se Vrana naziva Laurana, La Vrana ili Aurana.1Osim navedenih naziva u arhivskoj građi i drugim povijesnim izvorima za Vranu se koriste i nazivi: Arozona, Arausae, Aurasione, Arausione i drugi.

U prethodnim poglavljima položaj i uloga Vrane u starohrvatskom razdoblju je detaljno elaborirana.

Vrana u mletačkom razdoblju, prije svega, predstavlja vojno utvrđenje, kojim je upravljao (i zapovijedao) kaštelan. Vojnu posadu čine najamnici - stipendiarii. Godine 1428. vransku posadu je činilo 50 vojnika,2međutim, krajem XV. st. bilo ih je oko 1003 (zbog turske opasnosti).

Osim vojnog utvrđenja, Vrana je bila i sudsko-administrativno središte. U Vrani je bilo sjedište suda, koji je bio podčinjen kaštelanu, a sastojao se od dvojice sudaca i podsuca.

Stanovništvo Vrane u najvećoj mjeri su činili zemljoradnici, dok se samo manji broj bavio najnužnijim obrtima.

Vrana je bila vrlo važan sajamski grad. Sajam je trajao 16 dana - 8 dana prije i 8 dana nakon blagdana sv. Jurja. Vrana je bila važna tržnica vina na kojoj se nije prodavalo samo vino iz našeg područja, već se dovozilo i iz drugih krajeva. U Vrani se trgovalo mesom i kožom (postojalo je više klaonica), a postojale su i uljare.

Naposljetku, bitno je naglasiti kako je Vrana bila i svojevrsno novčarsko središte. Naime, u Vranu se dolazilo kako bi se dobio kredit. Njih su podizali stanovnici vranskog područja.

Vrana je pod mletačkom upravom, osim svoga kastelana i vojničke posade imala i svoga pristava i po dva suca koji su bili birani između domaćih ljudi. Tvrđava, odnosno starohrvatski grad, imala je zajedno s podgrađem 1527.g. 561 stanovnika.4

Pod Vranu su u to vrijeme spadala slijedeća naselja: Hrašćani5 (sa zaseocima Babac, Komornik i Fermić), Tinj, Zablaće, Blaćane (Blata), Poškaljina, Pakoštane, Skorobić, Bojska, Malinavas, Pristeg, Baškonjane i Ritićane.

Vrana je sa svojim susjednim selima Škorobićem, Baškonjanima i Ritićanima pripadala podžupaniji zablatskoj. Ona se u ispravama spominju kao “villa vocata Scorobich” 1453.g., “villa vocata Bascognane”1453.g. i “villa vocata Ritichiane” 1396.g.6

Samo naselje Vrana bilo je kroz cijeli period osmanske vlasti u statusu varoši, a to znači da je imalo karakter podgrada vezanog uz tvrđavu, bez obzira na strukturu njegova stanovništva i gospodarsku djelatnost koja se tu obavljala, za razliku od nešto šireg značenja termina varoš u označavanju kategorija gradskih naselja u područjima koja su bila udaljenija od graničnih oblasti, a koji je kao takav označavao naselja gradskog tipa isključivo ili pretežno naseljena kršćanskim stanovništvom. U varoši Vrana stanovništvo je najvećim dijelom bilo vojnički element koji je tu živio zbog vojnih potreba. U prvom desetljeću turske vlasti varoš je bila pusta i nenaseljena. Jedini podatak koji upućuje na postojanje podgrada i varoši i prije dolaska Turaka jest taj da je 1550.g. sandžakbeg izdao tapiju čaušu Hajrudinu na dvije baštine, od kojih je jedna bila baština kršćanina po imenu Soča, u varoši Vrana. Ta je baština bila napušteni starosjedilački dom kome je sad dodijeljen termin varoš. Postupnim smirivanjem situacije i uspostavljanjem posade u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi Vrana, dolazi do nešto jačeg naseljavanja varoši, tako da u njoj kasnije boravi i vojska sa svojim obiteljima, ali se pojavljuje i nešto civilnog stanovništva koje su bavi poljoprivredom. Ovakva je situacija s varoši Vrana, slobodno se može reći, ostala kroz cijelo vrijeme turske vlasti.7

Nahija Vrana prvi put se spominje 1574.g., ali je sigurno formirana ranije. Ona je obuhvaćala područje istočno od varoši Vrane, odnosno sjeveroistočno od Vranskog jezera. U nahiju su bila uključena sljedeća naselja: Pristeg, Uzelice, Skorobić, Banjevac, Budičić (Budak) i Vukšić.8

Gospodarska aktivnost na području nahije Vrana imala je isključivo agrarni karakter (stanovništvo se bavilo poljoprivrednom proizvod­njom). U početku turske vlasti ovakva proizvodnja bila je vrlo mala, naravno, zbog veoma male naseljenosti, ali je postupno rasla i početkom XVII.st. dostigla neke normalne okvire. Na ovome području uzgajane su žitarice: pšenica, mješanac, ječam i zob, zatim lan, pa crveni i bijeli luk i kupus, te masline, smokve i još neko voće i povrće. Bilo je razvijeno i pčelarstvo i proizvodnja meda.9

S obzirom na granični karakter tvrđava Vrana imala je svoju ulogu u lancu pograničnih utvrđenja. Ovdje treba upozoriti na dvije vrste utvrđenja u turskom vojnom sustavu u graničnim područjima: postojala su utvrđenja u unutrašnjosti sandžaka s posadama koje su za vršenje svoje vojničke službe uživale timare i tako bile vezane uz objekt u kojem služe, i drugo, postojala su granična ili krajiška utvrđenja s nešto raznovrsnijim posadama koje su opet za vršenje svoje službe bile plaćene u novcu, dakle oni su bili mnogo slobodniji u kretanju i eventualnom lakšem premještanju u druge objekte, ovisno od potreba. Ove su pogranične tvrđave predstavljale krajinu ili serhad, a u takvu krajišku organizaciju ulazila je i tvrđava Vrana.10

Vrana je uvijek ostala u lancu pograničnih utvrđenja. Njena posada sastojala se od ovih vojnih rodova: mustahfizi kao čuvari same tvrđave, zatim topčije, pa farisi (konjica), azapi (laka pješadija) i martolozi koji su kontrolirali i okolne položaje. Ovdje se mogu iznijeti i sumarni podaci o broju članova posade iz godina 1616. i 1643., s kojima raspolažemo. Godine 1616. posada tvrđave Vrana sastojala se od 25 mustahfiza, 4 topčije, 18 azapa, 9 farisa i 31 martoloza, dakle ukupno 83 vojnika, od čega ih je 13 spadalo u zapovijedni kadar. Godine 1643. situacija je bila sljedeća: mustahfiza 25, topčija 5, azapa 18, farisa 28 i martoloza 27, dakle ukupno 103, od čega ih je 19 spadalo u zapovijedni kadar.

Prema statističkim podacima iz XIX.st. poznato je da je još 1830.g. u Vrani poslovala poštanska mjenjačnica sa službenikom Mihom Kneževićem,11 a godine 1832. mjesto je dobilo serdariju, kojom je rukovodio harambaša Kristo Zakarija.12


Vrgada


Otok Vrgada prostire se na površini od 3,67 km2, dužina obalne crte otoka iznosi 8,65 km (dužina 3,0 km, najveća širina 1,3 km, a najveći vrh je 115 m nad morem). Otok je smješten između južnog dijela otoka Pašmana i kopnene obale južno od Pakoštana do Draga. Vrgada je imala tijekom stoljeća važnu stratešku, komunikacijsku, gospodarsku i kulturnu ulogu.

Vrgada se prvi put spominje kao utvrđeni grad pod nazivom Lumbricaton, odnosno Loumbricaton 950.g. u djelu bizantskog cara Porfirogeneta “O upravljanju carstvom”. Na kraju X. i početkom XI.st. u “Kronici Venetorim”, mletačkog kroničara Ivana Đakona bilježi se naziv Levigrada, odnosno Levigrate.13U darovnici sv. Krševana (izdanoj 1096.g.) naziva se Lumbricata i Rumbrikata. Hrvatski naziv Lapkat (Labcat) prvi put se spominje u glagoljskim maticama iz XIV.st. Nazivi Vrgata, Vrgad, Vergada i sl. od kojih potječe današnji Vrgada prvi put se spominju 1558.g.14Prema Blažu Jurišiću naziv Lapkat je u upotrebi od 1390. do 1617.g., Vergata od 1435. do 1523.g., a Vrgada je u upotrebi od 1420.g. do danas.

Dok su gotovo svi sjevernojadranski otoci, veći i manji, osim tri najveća kvarnerska otoka, bili u ranom srednjem vijeku još pusti i nenaseljeni, iako je na nekima od njih bilo više villa rustica, to jest ljetnikovaca i imanja isluženih rimskih veterana, Vrgada je već tada bila naseljena. Razlog je u tome što je između Vrgade i Pašmana bio glavni morski prolaz za plovidbu, a nadzirale su ga od nadolaska neprijateljskih lađa i morskih gusara dvije jake tvrđave: prva nad današnjim selom Vrgada, to jest 115 m nad morem i druga na južnom rtu Pašmana (140 m n.m.).15

Hrvati su na Vrgadi od najranijeg razdoblja doseljavanja. Materijalni dokaz prethodno navedenoj tvrdnji je starokršćanska crkva sv. Andrije. Hrvati su na otoku zatekli Ilire, Grke, Romane i druge. Naselje Vrgada iz kastrona preraslo je u vicus (selo), a nadošlo se stanovništvo asimiliralo s domorocima. Pomorski promet Pašmanskim kanalom,a time i vrgadsko-pašmanskim prolazom na relaciji Vrgada - Gnalić - Pašman već se je tada valorizirao.16

Mletačka Republika je feud Vrgadu 1416.g. dala Nikoli Zloradisu, 1453.g. Jakovu Farini, 1652.g. obitelji Klokočić, od kojih je 1682.g. otok Vrgadu kupila obitelj Damiani (Damjanovići)17 s otoka Brača. Oni su dobili titulu “Conti di Vergada” pa su se tu i preselili.

U uvali Pržina još danas postoje ostaci pregradnog zida solane. Prema povijesnim izvorima znademo da su Vrgadini bili obvezni zadarskim priorima davati devet mjera soli po kući.

Ispod uzvisine od 115 m s ostacima stare rimsko - bizantske Gradine, locirana je u udolini Kneževa palača - Kontov palac, dvorac knezova Damiani. Na zapadnom zidu palače sačuvan je glagoljski natpis iz 1707.g. - Don P.P.P. Od nekadašnje palače postoje samo ostaci vanjskih zidova i kapelica Gospe od Zdravlja.

Kad je konte s članovima svoje obitelji zauvijek napuštao otok, uzeo je sa sobom i Gospinu sliku. No, učinila je takva bura da brodom nije mogao preko mora. I u drugom pokušaju također je uzeo sa sobom sliku, ali se digla još jača bura pa je ostao na Vrgadi. Uspio je otploviti tek u trećem pokušaju, kad je Gospinu sliku vratio na oltar u kapelici.


Pakoštane


Naziv Pakoštane javlja se tek od XVI.st., od kada se postupno gubi ime Zablaće. Pakoštane se prvi put spominju kao “villa vocata Pachoschiane” - 15. listopada 1450.g.18 Još se 1498.g. spominje župnik u Zablaću, a već 1509.g. (17. travnja) sudac u Pakoštanima.19

Pakoštane su utemeljene u prvom desetljeću XV. stoljeća.20Za vrijeme hrvatsko - ugarskih kraljeva naselje se zvalo Pakosene.21 U ispravama iz godine 1450. bilježi se naziv Pachoschiane, a iz godine 1503. Pacoschiane. Kasnije se spominje naziv Pakošćane, koji je temeljen na čakavskom izgovoru. Današnji naziv je štokavska izvedenica.

Pakoštane su u XV. i XVI. stoljeću više puta stradale od Turaka. Prema Jeliću područje Pakoštana je dva puta opustošeno krajem XV. stoljeća - nešto prije 1495.g. i 1499.g.. Sljedeći put stradavaju 1521.g. kada su bile opljačkane, a stanovništvo se bilo sklonilo na obližnje otoke Vrgadu i Pašman. Međutim, očito je da se barem dio stanovništva ubrzo vratilo u mjesto, jer je prema popisu stanovništva Pakoštane zajedno sa Zablaćem brojilo 164 stanovnika.22Pakoštane su ponovno stradale na početku Ciparskog rata (1570.), kada su napuštene od stanovnika. Zablaće je stradalo tri godine poslije (1573.). Stanovništvo Zablaća je najvećim dijelom izbjeglo u Pakoštane, međutim, pouzdano se zna da se tu vrlo kratko zadržalo. Naime, Pakoštane se obnavljaju 1597.g., a do tada su prema zadarskom knezu Michielu “villaggio dishabitato” - nenastanjeno (napušteno) selo.

Pakoštane su bile feud, koji je dodijeljen zadarskoj obitelji Karnarutić 1446.g. zbog zasluga učinjenih Mletačkoj Republici. Upravo je obitelj Karnarutić dala fortificirati Pakoštane, odnosno opasati naselje zidovima. Zadaća je bila povjerena dvanaestorima obiteljima - šest iz Biograda, četirima iz Zlosela (Pirovca) i dvijema iz Murtera.23 Pravo nad Pakoštanima s obitelji Karnautić (preko ženske loze) je prešlo na obitelj Senjanović iz Biograda.

Pakoštane su se nakon fortifikacije razvile u naselje. Broj stanovnika se postupno povećavao do početka Kandijskog rata. Međutim, tada je generalni providur Foscolo naredio da se Pakoštane poruše, a stanovništvo skloni na obližnje otoke. Muškarci, sposobni za borbu, bili su poslani da pojačaju obranu Biograda.

Prema predaji prigodom borba s Turcima pučanstvo se sklanjalo na obližnji otočić Babuljaš, a sposobni za borbu ostali su braniti se iza zida.24

O Pakoštanima u razdoblju od XV. do XVII. stoljeća govori vrlo mali broj povijesnih izvora. Najznačajniji izvori u stvari su apostolski vizitatori Valier i Priuli te zadarski nadbiskup Ivan Parzago. Na osnovi njihovih vizitacija donekle je moguće pratiti povijesna zbivanja i utvrditi određene orijentire u vremenu. Međutim, oni su u prvom redu pozornost davali crkvenim prilikama.


Drage


Drage su bile naseljene još u prapovijesti o čemu svjedoče ostaci liburnske gradine na brdu Čelinka iznad današnjeg mjesta. Osim gradine Čelinka, na prostoru Draga postoje ostaci još dviju gradina – Vela i Mala Kurela. Međutim, one nisu služile za stanovanje, već su imale vojnu svrhu.

Kontinuitet naseljenosti može se pratiti i u antici. To je moguće zaključiti na osnovi grobnih nalaza iz tog razdoblja.

Kroz starohrvatsko razdoblje ne nailazimo na potvrde da je na prostoru Draga bilo naselje. Postoji određena mogućnost da su neka od naselja koja spominje Jelić (prema mletačkim izvorima) pripadala zablatskoj podžupaniji, bila na području današnjeg naselja. Ipak, to nije moguće tvrditi.

Prema dostupnim povijesnim izvorima moguće je konstatirati da su Drage utemeljene na prijelazu s XVIII. na XIX.st., a svakako prije tridesetih godina XIX.st. Naime, tada se bilo pristupilo izradi katastarskih mapa, između ostalih, i našeg područja. Katastarske mape su dovršene 1840.g. i na njima su Drage ucrtane. Isto tako, prema službenim statističkim podacima poznato je da su Drage 1857.g. brojile 48 stanovnika. S druge strane prema Grimanijevim mapama, koje su objavljene u prvoj polovici XVIII.st. na prostoru Draga postoje određeni posjedi, međutim, nije im dodijeljen naziv Villa, koji označava naselje. Stoga je realno zaključiti da su Drage osnovane krajem XVIII.st. ili na samom početku XIX.st.

Drage su utemeljene od Pakoštanaca, te su se, osim od crkvenih vlasti, i od svjetovne vlasti, smatrale dijelom naselja Pakoštana. O tome svjedoče dostupni statistički podaci, koji vrlo rijetko čine distinkciju između Pakoštana i Draga. Drage se promatraju odvojeno od Pakoštana tek u prvoj polovici XX.st.

Drage karakterizira svojevrsna rastresita urbanizacija po čemu je to naselje specifično u širem okruženju. Naime, naselje čini više jezgri koje su prostorno relativno dosta udaljene jedna od druge. To navodi na zaključak da je naselje formirano u mirnodopskom razdoblju, odnosno kada se život na našem području postupno počeo normalizirati.



1 Š.Batović, n.dj., str. 25.

2 M.Šunjić, Stipendiarii veneti u Dalmaciji i Dalmatinci kao mletački plaćenici u XV. stoljeću, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine XIII, Sarajevo, 1962., str. 255.

3 S.M.Traljić, Vrana pod turskom upravom, Radovi instituta JAZU u Zadru IX, 1962., str. 338.

4 Relacija Zakarija Vallaressa, kapetana Zadra od 10.9.1527., Š.Ljubić, Commissiones et relationes Venetae, JAZU I, Zagreb, 1876., str. 219.

5 Raštane.

6 S.Antoljak, Zadarski katastik XV.st., Starine JAZU, br.42., Zadar, 1949., str. 390-391 i 413.

7 F.Dž.Spaho, n.dj., str. 433-434.

8 F.Dž.Spaho, n.dj., str. 432.

9 F.Dž.Spaho, n.dj., str. 434.

10 F.Dž.Spaho, n.dj., str. 434.

11 Almanacco della Dalmazia 1830, str. 159.

12 Almanacco provinciale 1832, str. 116.

13 F.Rački, Doc.,. VII., Zagreb, 1877., str. 427.

14 L.Kos, Prinosi upoznavanju povijesti otoka Vrgade, Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Život i dijelo Blaža Jurišića”, Zadar, 1992., str. 89-90.

15 L.Kos, Prinosi upoznavanju povijesti otoka Vrgade, Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Život i dijelo Blaža Jurišića”, Zadar, 1992., str. 88-89.

16 A.Pavić, Car Konstatin VII. Porfirogenet, De administrando imperio - O upravljanju carstvom, gl. 29-36, Zagreb, 1906., str. 34-35, 55.

17 Plemička obitelj Damjanović potječe iz Poljica. Kupci otoka su bili sinovi Antuna Damjanovića: Franjo, Ivan i Pavao, koji su kao “feudi ereditarii” s pravom nasljedstva dobili od Venecije naslov “Conti Damiani di Vergada” pro meritis, radi zasluga učinjenih Mletačkoj republici.

18 S.Antoljak,n.dj., str. 392.

19 B.Gušić, n.dj., str. 164.

20 L. Jelić, Status personalis et local. Jaderae, 1913., str. 94.

21 Bianchi, Zara cristiana, II., Zadar, 1879, str. 141.

22 Commiss. et rel. Ven, I, str. 219.

23 A. R. Filipi, Biogradsko - Vransko primorje u doba mletačko - turskih ratova, Povijest Vrane, Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1971., str. 563-564.

24 V. Cvitanović, Pabirci iz prošlosti župe Pakoštane, Veli Iž, 1952., str.1.